Tambura je najrasprostranjeniji instrument Hrvata, jedini koji se u poslednjih dvesto godina afirmisao kao autentični instrument. Uklopljena u orkestarski sastav omogućuje zajedničko muziciranje mnogih pojedinaca, a budući da odgovara hrvatskom narodnom karakteru, prigrlili su je i mladi i stari, te nema gotovo ni jednog sela i grada gdje u nekom od oblika tamburaško muziciranje nije došlo do izražaja. Kada su Turci u XIV. i XV. stoljeću došli u naše krajeve, doneli su sobom i tamburu, naravno u ondašnjem obliku. Oni su ju primili od Arapa a Arapi od starih Persijanaca i Egipćana,kod kojih je tambura bila kruškolika i dugovrata a postojala tamo još prije 400 godina. Zvala se PANTUR. Persijski žica znači: "TAN". Turci su riječi TAN dodali BUR, i tako je Nastala riječ TANBUR a kasnije TAMBURA. Tambura od samog početka bila je soloinstrument malim rezonancijskim tjelom. Na Balkanu je koriščena bezbrojnim - dvo-, tro- i višežičnih - varijantima. U prošlom stoljeću počela se "modernizirati" (najprije dugovratna, koja je bila u prvom redu diatonske glazbene ljestvice) i to tzv. "Farkaševski" sistem. Ova se tambura proizvodila u Slavoniji a danas se više ne koristi. Kasnije su počeli Napređivati kompletnu instrumentanu familiju, četvorožičnu,kratkovratnu tamburu, većeg Korpusa tzv. srijemski tip. Ove su tambure kromatičnih ljestvica. Prije svega u Vojvodini su je uveli u modu ali danas je već proširena na cijelom svijetu gdje Hrvati žive u dijaspori. Kompletna familija instrumenata je slijedeća:

Prim (Bisernica) - solo, melodiju svira - E-H-Fis-Cis
A-basprim (A-brač) - solo, melodiju svira - A-E-H-Fis
E-basprim (E-brač) - ispunjava - E-H-Fis-Cis
Tamburaško čelo - ispunjava - A-E-H-Fis
Kontra (Bugarija) - akorde igra i ritam - E-H-Gis-E (E-dur)
Berde (Bas) - ritam - A-E-H-Fis

Instrumenti koji melodiju sviraju pa i kontra imaju prve dvije žice poduplano. Orkestarsko tamburanje koje potiče iz Bačke, pod uticajem mađarskih ciganskih kapela počelo se razvijati prvo među Bunjevcima i Šokcima a zatim među Srbima. Bunjevci i Šokci došli su naime u razdoblju od XVI. do XVIII. stoljeća iz Bosne i Hercegovine u Bačku, pa kako je tambura pod osmanlijskim uticajem našla najpogodnije tlo baš u Bosni i Hercegovini, razumljivo je što su taj instrument i emigranti iz tih oblasti - Bunjevci i Šokci - poneli sa sobom u novi kraj. Poznati pisac Matija Petar Katanić piše 1817. godine o tamburi među Bunjevcima. Prvi kompletni tamburaški orkestar osnovao je u sredini XIX. stoljeća Pajo Kolarić u Osijeku I odande postoje - na način gudačkih orkestara - čisti tamburaški sastavi i orkestri.